Partnerstvo porodice i škole PDF Ispis E-mail
Srijeda, 05 Novembar 2008 21:40

Mnogo je knjiga napisano o saradnji porodice i škole, ali se sve u suštini svode na isto: roditelji trebaju da što više budu uključeni u odgojno-obrazovni sistem škole, da što češće razgovaraju sa nastavnikom i da zajedno s njim dijagnosticiraju problem djeteta i, opet, zajedno, rješavaju ga.

Pogrešna je, iako nažalost dosta ustaljena, logika roditelja koji smatraju da, ako im dijete ima dobre ocjene u školi, oni nemaju potrebe čak ni da dolaze na obavezne roditeljske sastanke. Nerijetko se dešava da razredne starješne po tri-četiri puta zakazuju roditeljske sastanke na kojim se, opet, uzastopno pojavi samo četvero-petero roditelja, uglavnom onih istih.  Razlozi za slab odziv roditelja su uglavnom prezauzetost roditelja poslovima, neblagovremena obaviještenost (djeca često ne kažu roditeljima za sastanak zbog loših ocjena ili lošeg ponašanja) i nezainteresovanost roditelja da dođu u školu. Iz perspekive nastavnika, obaveza održavanja roditeljskog sastanka može da izgleda ovako: nastavnik, pošto je konačno sakupio na jednom mjestu sve roditelje učenika iz odjeljenja, počinje roditeljima da govori o važnosti njihove prisutnosti u školi, o tome kako probleme djece mogu i trebaju zajednički rješavati dijete, roditelji i nastavnici, o tome kako djeca sve manje ukazuju poštovanje prema nastavnicima i odbijaju poslušnost na času itd.

Roditelji kao da se osjete prozvanim, počinju da negoduju. Jedni krive nastavnika/cu fizike ili matematike za slabe ocjene učenika, drugi kažu da sve one učenike koji ometaju nastavu, treba odmah izbaciti sa časa, treći kažu da umorni dođu svaki dan sa posla i nemaju vremena da se više posvete odgoju djece, jer se bore za golu egzistenciju…

Da, nastavnik je taj koji je dužan da učenicima objasni lekciju, ali samo u školi. Učenik tu lekciju treba da utvrdi kod kuće i usvoji je. Dešava se i to da nastavnici ne znaju približiti znanje učeniku, njegovim aspiracijama i intelektualnim mogućnostima, pa lekciju samo izdeklamuju i kažu na kojoj se stranici u knjizi nalazi. Roditelji se, onda u to trebaju sami da uvjere (jer djeca često privjegavaju okrivljavanju nastavnika za svoje neuspjehe) posjetom času, zatim razgovorom sa nastavnikom i pedagogom škole. Roditelji trebaju da reaguju na svaku nepravilnost u radu nastavnika, a ne da je prešutkuju jer se time problem nikada neće riješiti.

Uvriježeno je, nažalost, mišljenje da je pedagog u školi zadužen samo za razgovor sa nemirnim učenicima. Zapitajte se koliko puta ste dosad porazgovarali sa školskim pedagogom, osim prilikom upisa djeteta u školu. Jedna od primarnih zadaća svakog pedagoga jeste upravo saradnja sa roditeljima. U zemljama u kojima je školstvo dostiglo visok nivo razvoja i kvaliteta, već odavno se praktikuje da nastavnika (učitelj, razrednik ili predmenti nastavnik kod kojeg učenik ima problema u savladavanju gradiva ili praćenju nastave, pa i pedagog) posjećuju učenike kući.

 Razlozi su slijedeći:

nastavnik želi da u porodičnoj atmosferi sagleda uvjete u kojima dijete živi: da li dijete ima svoj radni kutak, da li tu može na miru da uči, ima li dovoljno svjetlosti (pravi li sebi sjenku dok čita) i dr.

nastavnik ima za cilj da uvidi kakvi odnosi vladaju na relaciji dijete-otac, dijete–majka, dijete-mlađi brat ili sestra, dijete–strariji brat ili sestra (i obrnuto!), kako se ukućani ophode jedni prema drugima, uvažavaju li se međusobno ili ušutkuju, jesu li spremni da saslušaju mišljenje i stav svakog ili ga a priori odbijaju i sl. ;

vješt nastavnik će se prilikom posjete domu učenika uvjeriti u čitalačke navike njegovih roditelja na osnovu toga imaju li kućnu biblioteku ili ne i šta čitaju, da li su pretplaćeni na neki časopis, kojeg su izdanja knjige, kojeg žanra i sl. Na osnovu toga nastavnik može i da djeluje: kod učenika čiji roditelji nemaju izraženu naviku čitanja, nastavnika će uložiti dodatni napor da je razvije tako što će učeniku zadavati referate, zadatke na kojima učenik treba da istražuje literaturu, da mu pokloni knjigu za rođendan ili sličnu priliku, da mu posuđuje svoje knjige…

posjetom učenika kući nastavnik može da pobliže upozna učeničke navike, reakcije, način ispiljavanja emocija itd.

Preporučuje se da nastavnik provede poslijepodne sa učenikom i njegovim roditeljima/starateljima u kući ili na izletu, te da pritom ne bude zvaničan, nego opušten, ležeran i da svojim izrazom lica ili ponašanjem razbije ukoćenost kod domaćina. Osim toga, nastavnik ne bi trebao nikada doći u posjetu nenajavljen i bez prethodnog dogovora sa roditeljima učenika. Ono što roditelji trebaju da znaju jeste da nastavnik njihovog djeteta nije došao u posjetu da razgleda kako im je u kući i koliko su bogati ili siromašni, nego da se pobliže upozna sa njima i njihovim djetetom.

Ako mislite i želite dobro za svoje dijete, onda sami pozovite učitelja ili razrednog starješinu u svoj dom, ukoliko on prvi ne izrazi želju i potrebu za tim. Otvorite svoja vrata onoma koji su istinski trude da vaše dijete bude što bogatije znanjem i vrlinom. To ne podrazumijeva da nastavnika što bolje ugostite da bi on pripazio na vaše dijete, nego da mu otkrijete što više djetetovih osobina, ono što dijete voli ili ne, s kim voli da se druži, kada se rasplače, a kada naljuti, šta cijeni kod drugih itd.  Izgradite partnerski odnos sa školskom zajednicom i ravnopravno preuzmite obaveze i odgovornosti u odgoju, obrazovanju i školovanju vaše djece. Jedino na takav način ćete pomoći i sebi i drugima kojima je ta obaveza i zadaća povjerena.

A da biste razumjeli u potpunosti ovu poruku i prihvatili je kao relevantnu, imajte na umu da svoje dijete poznajete od rođenja, da ga poznajete „u dušu“, da znate sve njegove „bubice“, reakcije, dosjetke, sklonosti ka nečemu, vi kao roditelji najbolje poznajete svoje dijete, šta voli, a šta ne, šta ga nervira, kako se ponaša kada je ljuto, da li ga na učenje više stimuliše nagrada ili kazna itd., dok nastavnik tek treba da upozna vaše dijete! Zato mu pomozite da se lakše snađe i upoznajte ga sa svojim djetetom. I njemu/njoj će biti lakše kada zna kako da se ophodi sa vašim djetetom! Naravno, pokušajte biti što objektivniji i iskreno, bez uvjanja recite kako nastvanik/ca najbolje može doći do vašeg djeteta, koji je to najučinkovitiji pristup, kako ga može prodobiti na saradnju tokom nastave i sl.

Partnerski odnos podrazumijeva i podjednake odgovornosti i obaveze prema učeniku: i roditelja i nastavnika. Samo združenim snagama oni mogu doprinijeti kvalitetnom odgoju i obrazovanju. Jer, kada učenik uvidi da se njegovi roditelji zanimaju za školu, probleme u školi, žele pomoći i biti društveno korisni, onda će i samo dijete školu shvatati ozbiljnije i samo će se truditi da da svoj doprinos. Pogrešno je mišljenje roditelja da ako su često prisutni u školi da će se njihovo dijete osjećati neugodno zbog toga, da će ono i njegovi vršnjaci, čak i nastavnici, imati osjećaj da mu roditelji žele nešto „našteliti“, da ga nadgledaju i sl. No, kada svi roditelji budu prisutniji u školi, to se neće toliko ni primjetiti i prihvatat će se kao sasvim uobičajena pojava. Dakle, potrebno je da svi roditelji promijene mišljenje o potrebi dolaska u školu i pomaganju škole i uvide važnost parterstva sa školom. Čak i ako nemaju taj poziv od nastavnika da se aktivnije uključe u rad škole, oni sami treba da se nenametljivo istaknu kao pomagači i značajni subjekti odgojno-obrazovnog rada.

Svakom nastavniku/ci će goditi kada bude svjesna da cijenite njen rad i da se zanimate za to, kada ga/je pohvalite za strpljenje koje ulaže u radu sa učenicima, kada mu/joj ponudite pomoć pri organizovanju dječije priredbe, uređenju panoa, školskog dvorišta, opremanju kabineta. Važno je da to ne radite da biste osigurali dobru ocjenu svome djetetu iz tog predmeta, nego da biste dali nesebičan doprinos nastavniku/ci koji se trudi da ulije znanje i razvije pozitivne osobine i kod vašeg djeteta. Kolika je važnost onih koji podučavaju i koji se trude da prenesu svoje znanje drugim generacijama, govori kineska mudrost: Ako želiš da učiniš dobro koje će trajati godinu dana, posadi žito. Ako hoćeš da ono traje desetine godina, posadi voće, a ako hoćeš da traje vječnost, odgajaj i obrazuj ljude! Ovo se odnosi i na roditelje i na nastavnike da bi shvatili značaj odgoja i obrazovanja koje treba da doživljavaju kao izvanrednu misiju na ovom svijetu! I iz tog razloga je potrebna njihova maksimalna saradnja i međusobno pomaganje, kada imaju u vidu važnost ovog povjerenog im zadatka.

Medina Jusić-Sofić, prof. pedagogije