Početna Korisni materijal za nastavnike Oblici maloljetničke delikvencije - III dio
Oblici maloljetničke delikvencije - III dio PDF Ispis E-mail
Srijeda, 12 Novembar 2008 15:03

SKITNJA I BIJEG

Dječija skitnja često se ispoljava na taj način da dijete počne najprije izostajati iz škole a da roditeljima o tome ništa ne kaže. Ono ih, naprotiv, obmanjuje da i dalje redovno pohađaju školu, u određeno vrijeme odlazi od kuće s knjigama i na vrijeme se vraća, a vrijeme provodi negdje na igralištu, ulici, u društvu druge djece. Kada se to otkrije, pa se kod kuće zaoštri situacija, počnu se redati prijekori i batine, dijete koji put pobjegne od kuće i ne vraća se po nekoliko dana. 

Najčešće je, kod slučajeva skitnje, riječ o roditeljima koji su zaista zanemarili svoju djecu.

 

Hrvoju je 10 godina. Živi sa roditeljima i s bakom u sređenoj porodičnoj sredini. Jedinac je. Svi us ga do polaska u školu silno mazli. No u školi se Hrvoje nije mogao snaći. Mada ide već u treći razred, a intelektualne sposobnosti su mu normalne, ipak teško savladava nastavnu građu pa ne postiže više od ocjene „dobar“. U radu je vrlo nesamostalan, nesnalažljiv i spor, među drugovima je povučen, a učiteljice se neobično boji. Kada je pošao u školu počeo je mokriti u krevet. Roditelji ga grde i tuku. Posebno je majka postala gruba. Hrvoje je tada počeo prkositi i lagati. Nedavno je počeo izostajati iz škole. Kada su roditelji to otkrili, nemilice su ga situkli. Dječak je pobjegao od kuće. Našla ga je policija gdje luta po Maksimiru. U Hrvojevoj psihi suviše se toga sukobilo da bi se mogao održati u ravnoteži – velika nesigurnost u školi, potpuno ne snalaženje u radu, razočarenje u roditeljima, strah od batina.[1]

Skitnja i bijeg češća je kod dječaka nego kod djevojčica. Oni mogu biti popraćeni delikventnim aktivnostima: kršenja pravila sredstava javnog prevoza prevoza, krađa vozila, provale, prostitucija. Takva se djelatnost javlja posebno u predpubertetu i pubertetu ili kasnije kod subjekata u bandama.
Postoje različiti oblici bijegova, od vrlo primitivnog, emotivnog poriva koji u osnovi ima iznenadni strah koji se može riješiti jedino trenutačnim udaljavanjem (nepripremljen bijeg) do kontroliranog, organiziranog bijega koji desocijalizacijom nastoji postići određeno zadovoljstvo.
Susreću se djeca koja bježe jer se roditeljima boje pokazati školsku knjižicu, zbog osjećaja krivice, zbog školske fobije ili u bijegu nalaze izlaz  iz stanja smetenosti nakon nekog čina. Za neku djecu je bijeg mehanizam reafirmacije i socijalizacije pomoću oponašanja ( kolektivni bijeg ), za druge je bijeg oblik nedirektnog poziva u pomoć ( dijete želi biti prisutno svojim odsustvom ).
Bijeg može imati oblik kontrolirane agresije, a može odgovarati samoubistvu.
Skitnja je prekid zadovoljavajućih spora zbog pomanjakanja porodične sredine, zbog dojma teško podnošljive stege, zbog traženja određene vrste sloboda u nomadskom životu i lutanju ili novom obliku socijalizacije u bandama.
KRAĐA
Kada dijete krade onda ga na to podstiče sasvim različiti motivi od onih kojih odrasla čovjeka navode na krađu. Krađe su učestalije kod dječaka nego kod djevojčica u adolescentskoj dobi. Pokretačke su im sile različite. Krađe se, prema J.P.Lauzelu, odvija prema neurotskom slijedu za koji možemo reći da je možda umjetno namješten:
- Prije krađe postoji interkritičko razdoblje koje se sastoji od trenutaka rastrojenosti difuzne anksioznosti. Tako se istodobno prepoznaje objekt krađe i vrši se izbor žrtve;
- Čin krađe popraćen je stanjem napetosti koja kulminira dijelom u toku kojega osjećaj tjeskobe i samoće ne ustupa u tom trenutku, mjesto jasnoj krivici;
- Nakon krađe napetost popušta, raspršuje se ali dijete često ne može vratiti sve svoje sposobnosti: ono bježi, objekt krađe se ne mora nužno koristiti. Dijete ukradeno može vratiti vlasniku, ostaviti dati nekom drugom na korištenje ( „ plemenita krađa „), sakriti ili uništiti. Kada se dijete uhvati i ispituje, priznanje je popraćeno sa olakšanjem.
- U drugim će slučajevima racionalizirati na vrlo jednostavan način ili će lagati, ali izbija krivica koja je bila inhibirana u toku krađe.[2]
Adolescenti često kradu iz nužde, koja se odaju skitnji pa moraju na neki način doći do sredstava za život. Ponekad kradu na nagovor drugih, kada se uključe u neku bandu. Katkad obeshrabreni, u sebe potpuno razočarani adolescent vidi u krađi mogućnost da u svojim i tuđim očima postane „heroj“.
Krađa je istodobno poziv i pokoravanje, agresija i slabost, sadisfakcija i kazna. Katkad zadovolji narcizam ličnosti ali je, ponajprije, javna objava konflikata koji predstavlja prijelaz na čin koji je istodobno sadistički i mazohonistički. Objekat krađe često odgovara simboličkom izboru, a katkad samo potrebi za posjedovanje. Izbor objekta je u vezi sa lahkoćom kojom se do njega dolazi ili posljedica ponašanja.
Pojave krađe možemo svrstati u tri grupe. Prva su skupina djeca koja kradu u vlastitoj kući kada su sama. Druga skupina djece krade izvan kuće, također sama. Treća skupina krade izvan kuće u društvu sa drugom djecom.
U pravilu kod djece iz prve skupine postoji osjećaj nesigurnosti i odbačenosti; njihova agresivnost nije velika, a ako postoji potisnuta je u nesvjesno. U trećoj su skupini najagresivnija djeca, a osjećaj odbačenosti je potisnut i on je uzrok njihove agresivnosti. Srednja je grupa na ljestvici odbačenost – agresivnost, negdje između onih krajnjih grupa. Kod ovih postoji osjećaj krivice što odrasli vrlo rijetko priznaju.
Motiv krađe je osjećaj odbačenosti. Njihov se osjećaj odbačenosti podudara sa emocionalnim okolnostima, a u stvari takvoj su djeci roditelji slučajno ili namjerno uskratili mnogo ljubavi koja im je potrebna.[4].
Dijete može krasti i zbog ljubomore na brata ili sestru zbog toga što je u svojoj nesvjesnoj razini donijelo pogrešan sud o stvarnim emocionalnim prilikama u porodici.

NASILJE
Djeca i maloljetnici ponekad počine i tzv. krvne delikte tj. nanose drugima tjelesne ozljede sve do ubistva.
Krvni delikti češće se javljaju u ponašanju adolescenata. Gruba fizička agresivnost obično služi „frajerima“, tj. U sebe vrlo nesigurnim, razočaranim, u životu dezorjentiranim, u pokušaju realne afirmacije promašenim mladićima da sebi i drugima pokažu da ipak nešto vrijede.
Zajednički i osnovni motiv svih oblika delikventskog ponašanja mladih ljudi je jak osjećaj nesigurnosti. Ta emocija uvlači mlade sve dublje u začarani krug strah – agresija – osjećaj krivnje- strah – agresija.
Spriječiti daljni razvoj delikvencije znači prekinuti taj krug.
PROSTITUCIJA
J.G. Mancini definira prostituciju kao pojavu kod žena za nagradu, dobrovoljno i bez prisile, a bez drugih sredstava za život, ima spolne odnose, uobičajno, stalno s prvom osobom koja to zatraži ne birajući i ne odbijajući partnera. Njena je osnovna svrha zarada.[5]
Kod prostitutki nalazimo pomanjakanje afektivnih, edukativnih i moralnih uticaja. Podložne su sugestiji koja dostiže pasivnost, kod velikog broja nalaze se depresivne tendencije, a ponekad se nalaze i mehanizmi neurotskog kažnjavanja mazohizma. U toj je pojavi vidljiv mehanizam fikasacije ili identifikacije s neospornom ambivalencijom majke.[6]
Društveni faktori imaju neospornu ulogu u nastajanju prostitucije mladih: privlačnost lahko zarađenog novca, udaljavanje od porodične sredine, nestabilnost te izbor nekih profesija koje su pogodne za prostituciju.
P.Le. Moal razliuje dvije skupine maloljetnih prostitutki. Prvo su adolescentice koje teže prostituciji, a drugo one koje do njih dolaze slijedom događaja.[7]
Imamo dvije kategorije: siromaštvo i bijeda koja vladaju u porodičnom krugu tjeraju adolescentice na prostituciju, što kadkad potiču i roditelji, te želja za lagodnim životom, novcem i erotizmom dominira i vodi mlade prostituciji ili joj se oni namjerno podaju.
U drugoj su grupi djevojke neprilagođene porodici zbog afektivnih poremećaja, osobe koje su pretrpjele ozbiljne frustracije i traume koje impliciraju mehanizme konpezacije, agresivnost s mehanizmom samokažnjavanja, mazohizma itd.

Mersida Karačić, prof. pedagogije


[1] Marija Košiček, I vaše dijete je ličnost, Panorama, Zagreb 1968.
[2] Zdenka Gruden, Dječja psihoterapija, Medicinska naklada, Zagrem 1996
[3] Marija Košiček, I vaše dijete je ličnost, Panorama, Zagreb 1968.
[4] Zdenka Gruden, Dječija psihoterapija, Medicinska naklada, Zagreb 1996
[5] Isto
[6] Isto
[7] Isto

http://portal.skola.ba

Ažurirano Petak, 29 Maj 2009 13:48