Roditeljski autoritet PDF Ispis E-mail
Srijeda, 05 Novembar 2008 21:42
Vrijeme izmijenjenih odnosa u svijetu, donosi i promjene načina postupanja sa djecom tj. upotrebom autoriteta. U odgoju je autoritet vrlo bitan i potreban. Ako odgajatelji imaju autoritet, i njihovi će odgojni uticaji biti snažni. Često je prisutno izjednačavanje termina autoritet i autoritarnost.

Autoritet se odnosi na ugled, dostojanstvo i uticajnu snagu dotične osobe, a autoritarnost se odnosi na moć izvanjskog prisilnog podčinjavanja moćnicima.
Pravi pedagoški autoritet nije autoritet moći, nego autoritet ljubavi. To bi značilo da snaga odgajateljevog uticaja temelji se na uvažavanju, poštovanju ličnosti djeteta, a uz sve to dolazi i adekvatno ponašanje. Kada je u pitanju autoritet, može se govoriti o tri tipa roditelja: ''pobjednici'', ''gubitnici'', ''kolebljivci''. (Gordon,T. ,1996. str. 8).

Roditelji kao pobjednici brane i opravdavaju svoje pravo korištenja autoriteta i moći nad djecom. Oni vjeruju u izdavanje naredaba i očekuju poslušnost, koriste se kaznama, kada su u pitanju konflikti nastoju ih riješiti u svoju korist. Takvo stajalište objašnjava se ovim izjavama: ''Otac zna najbolje'', ''Roditelj zna šta je najbolje za dijete i on treba da koristi autoritet''. Roditelji označeni kao pobjednici, djeci dopuštaju mnogo slobode. Oni namjerno izbjegavaju granice. U sukobima koji se javljaju, djeca u većini slučajeva pobjeđuju, a roditelj gubi jer misle da je štetno uskraćivati djetetove potrebe (ali ne možemo djetetu svaku njegovu potrebu zadovoljiti, previše slobode guši i dijete i roditelja).

Najveća grupa je najvjerovatnija ona u kojoj se roditelji ne mogu opredijeliti između dva već navedena tipa. Oni se kolebaju između popustljivosti i krutosti, strogosti i mekoće, ograničavanja i tolerancije; čas su pobjednici, a čas gubitnici. Jedna majka kaže:
 
''Sa svojom djecom pokušavam biti tolerantna, dok ne postanu tako zločesta da ih ne mogu podnositi. Tad osjećam kako bi se morala i koristiti svoj autoritet, sve dok ne postanem tako stroga da ne mogu podnositi sebe'' (Gordon,T.,1996. str. 8).                             �
 
Djeca takvih roditelja najčešće imaju najveće smetnje u svom ponašanju, učenju. Pretjerana i neracionalna briga za djecu ima svoje posljedice: sebičnost, neotpornost, nepripremljenost za život, sklonost lagodnom životu itd. T. Gordon u knjizi ''Škola roditeljske djelotvornosti'', ističe da roditelji trebaju naučiti ''negubitničku metodu '' u svom odnosu sa djetetom, tj. da niko od njih ne gubi. To će se ostvariti ako roditelji nauče vještinu neproračunatog slušanja i poštenog prenosa svojih osjećanja. Za disciplinu je bitna i dosljednost roditelja jer ako je nema to na dijete može djelovati zbunjujuće npr. roditelji se ljute na navike djece za stolom dok su u porodici gosti, iako te navike prihvaćaju kada tih gostiju nema. Često jedan roditelj je tolerantniji od drugog. 
Primjer:

 ''Jack, je jak i živahan dječak od pet godina, u dnevnoj sobi uzima loptu i stane je bacati prema bratu a majka se srdi nalazeći to sasvim neprihvatljivim, zbog straha da će Jack u sobi nešto oštetiti. Tata, međutim, ne samo što takvo ponašanje prihvaća, već ponosno veli: Vidi Jacka-bit će to pravi rukometaš. Pogledaj mu samo taj izbačaj''. (Gordon T.,1996., str.15 ).

Nisu rijetke situacije u porodici da se roditelji mimoilaze u pogledu auoriteta, pred djecom iznose svoja neslaganja, jednostrana odobravanja, a dijete se priklanja onoj strani od koje ima korist za sebe. U toj situciji i sličnim traži se jedinstvo roditeljske uloge.
''Roditelji ne smiju (i ne mogu) skrivati svoje prave osjećaje : moraju prihvatiti činjenicu da za isto ponašanje jedan od njih može osjećati prihvaćanje, dok drugi osjeća neprihvaćanje; moraju prihvatiti da će svaki neizbježno osjećati različit stupanj prihvatljivosti za svako od svoje djece''. [1] Ovo stajalište ističe Gordon, ali neki će se složiti sa ovim, a neki ne,  jer u svemu treba naći zajedničku nit koja će povezati ova neslaganja. Kada se pojave neke teškoće otac i majka različito djeluju, evo nekih situacija:

očevi najčešće pristaju uz djecu u konfliktnim situacijama koje uključuju tjelesnu nepravdu  djeci. Izgleda da očevi više od majki uvažavaju neizbježnost da se djeca ponekad povrijedi;
majke češće, nego očevi, prihvaćaju sklonost kćeri da se upuštaju u odnos sa momcima. Otac se često protivi kćerkinim izlascima sa momcima;
Očevi i majke nerijetko se razilaze u pitanjima koja se tiču obiteljskih kola;
Majke imaju veće zahtjeve u pogledu urednostii čistoće doma.
 
Važno je da djeca iz ovih situacija nauče kako se na kraju završavaju, kako se one razrješavaju, jer sukobi su uobičajena pojava koja nas okružuje u svim područjima djelovanja. Roditeljski dom treba biti prva, velika, škola za upoznavanje načina razrješavanja sukoba i nošenja sa njima. Kada djeci postane teško nositi se sa roditeljskim autoritetom mogu pokušati pobjeći ili odstupiti.
Djeca moraju znati koje im granice roditelji postavljaju, kao i svi drugi koji djeluju na njih, prije nego njihovo ponašanje postane neprihvatljivo. Istinski autoritet se postiže primjerenim djelovanjem u porodičnom životu i izvan porodičnog kruga svojim radom, uzornim, moralnim postupcima, poštenjem, iskrenošću, društvenom angažiranošću-svim onim što je pozitivno jer su roditelji prvi i osnovni primjer kako se djeca trebaju ponašati, sticati navike. Kao i odrasli, i djeca više vole da sama sebi budu autoritet nad svojim ponašanjem.
 
Azra Čengić, prof. pedagogije
Redakcija Portala: http://portal.skola.ba

[1] Gordon,T. (1996),''Škola roditeljske djelotvornosti'',Poduzetništvo Jakić,doo,Zagreb,str. 20.